Dekameron

Boccacciov Dekameron, nastao između 1349. i 1353. godine, jedno je od najvažnijih književnih djela predrenesansnog razdoblja. Boccaccio je tim djelom utemeljitelj književnosti i proznog pripovijedanja na talijanskom, pučkom, "vulgarnom" jeziku. Imao je golem utjecaj na europsku književnost. Djelo priča o grupi mladih ljudi, sedam djevojaka i tri mladića, koji iz Firence zbog katastrofalne kuge ("Crna smrt") 1348. godine pobjegnu na seosko imanje nedaleko od grada, te si tamo vrijeme krate tako da svakoga dana po određenim pravilima pričaju priče. Ukupno sto ispripovijedanih novela, premda imaju zajedničke teme prema opisanim pravilima, izrazito su raznolike, a autor u njima prikazuje najrazličitije ljudske tipove, iznosi moralne stavove, psihologije, opisuje vrline, mane i hirove. Dekameron prenosi izuzetan i obuhvatan panoramski prikaz života u Italiji "trecenta", u epohi u kojoj rastuće građanstvo pokušava ostvariti harmoniju između svog materijalnog svijeta i idealnog, uzornog svijeta već polako nestajućeg plemenitog viteštva. Novele prepričavaju najčešće vesele, ali povremeno i tragične zgode; slave ljubav, erotiku i bukoličke ideale toga vremena, hedonistički svjetonazor i opušteni životni stil tipičan za humanističko i renesansno razdoblje kojemu Boccaccio prethodi. Zbog toga je smatran skandaloznim i nemoralnim, te je u kasnijim razdobljima cenzuriran ili zabranjivan, a završio je i na zloglasnom crkvenom Indeksu zabranjenih knjiga. Giovanni Boccaccio (1313-1375) je talijanski humanistički, predrenesansni pisac, pjesnik i učenjak, kojega se smatra najvećim europskim pripovjedačem XIV. stoljeća. Izbor iz Dekamerona - u novom prijevodu Olivere Jovanović, Katarine Stanić i Zvonimira Bulaje - sadrži, pored ostalih, sve novele koje su obavezna školska lektira za 2. razred srednje škole.